Suosjećajnost sa onima koji nemaju dovoljno

Naš Poslanik Muhammed a.s. nas uči da smo svi dio jednog organizma koji osjeti temperaturu i nemir kada je jedan njegov dio bolestan. Mjesec ramazan je posebna prilika u kojoj ovo zajedništvo i međusobno suosjećanje produbljujemo. Zajedničke teravije i iftari su ono što zbližava porodicu, rodbinu a i cijelu zajednicu.

Naš narod bi rekao da sit gladnog ne razumije. Istina je da čovjek zaokupljen stalnom blagodati koju mu njegov Gospodar daje često zaboravi na potrebe onih kojima je zadužen.

Kaže Milostivi: Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima-namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone. (El-Bekare, 177)

Mjesec ramazan, iako njegova suština nije samo gladovanje, jeste posebna prilika u kojoj imamo mogućnost da dokučimo na zaboravljeni osjećaj gladi, žeđi i nemoći kojim su mnogi oko nas iskušani. Na taj način susojećanje prema onima koji su oskudicom iskušani razvijamo, bliskost sa njima osjećamo i potrebu pomaganja i korisnog djelovanja gradimo.

Sveznajući Gospodar nas na mnogo mjesta u Časnom Kur’anu napominje na potrebu dijeljenja.

One koji troše imetke svoje na Allahovu putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova, – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. (El-Bekara, 267)

Međutim susojećajnost sa onima koji su neimaštinom iskušani ne podrazumijeva samo davanje nego i pažnju i čuvanje njihove časti, te ne praćenje našeg dobročinstva prigovaranjem, uvredama i kojekakvim zahtjevima i komentarima koje ionako tešku situaciju ljudi još više znaju otežati. Primjer su nam naši dobri prethodnici za koje se prenosi da bi govorili (tiho tako da ih oni kojima pomažu ne čuju): „Dobro nam došli oni koji naš imetak prenose sa ovog svijeta na budući.“ Uvjerenje da je davaoc sadake onaj koji najviše od nje koristi ima, zapravo i jeste element koji dužnu empatiju i ljubav prema siromasima produbljuju. Ljubav i saosjećanje koju vjernik, kojem je Allah imetak darovao pa ga on na Njegovom putu dijeli, osjeća prema svome bratu ili sestri koji su neimaštinom iskušani, podstiče ga da dovu Gospodaru Uzvišenom za nevoljnika upućuje, da mu želi što i samom sebi, čemu nas naš Poslanik savjetuje, te na sakrivanje milostinje koju na Allahovom putu dijeli.

Lijepo je kada javno dajete milostinju, ali je za vas bolje da je dajete siromasima kad niko ne vidi, i On će preći preko nekih vaših hrđavih postupaka. – A Allah dobro zna ono što radite. (El-Bekara, 271)

Vođeni hadisom u kome se prenosi da je Muhammed a.s. rekao, „Gornja ruka je bolja od donje ruke, a gornja ruka je ona koja udjeljuje, dok je donja ona koja traži.“, naši prethodnici bi sadaku udjeljivali tako što bi svoju ruku pružali kako bi ruka siromaha bila ona koja je gornja u ovoj transakciji, iz želje i uz dovu Gospodaru da stanje onoga koji je u oskudici poboljša.

Zato nastojmo da na Allahovom putu dijelimo, da tegobe onih koji dovoljno nemaju osjetimo i da radi Allaha prema njima milostivi budemo.

Želim nas podsjetiti i na to da sadaka imetak ne umanjuje već je ona pokazatelj ugleda koji pred Allahom, koji bez računa opskrbljuje, imamo. U jednoj hikaji se spominje da je stari šejh htio svoga učenika poučiti ihsanu, pa ga je izveo na pijacu. Idući tako vidjeli su čovjeka koji je držao svežanj novčića u ruci i nešto je po njemu prebirao, dok je siromah pored njega stajao. Pa je učitelj upitao učenika: „Da li znaš šta ovaj traži?“

„Poduči me“, reče učenik. „On traži svoj ugled kod Allaha, pa prebire po onom svežnju i kad god uhvati za krupniji novčić rekne „Ja ovoliko kod Allaha ne vrijedim“ pa ga vrati u svežanj“, odgovori učitelj.

Prenosi se da je Omer ibn Abdul Aziz dobio obavijest da je njegov sin kupio prsten od 100 dirhema. Pa kada je to čuo odmah mu je pismo napisao, a u pismu slijedeće riječi: „Kada ovo pismo dobiješ odmah prsten prodaj. Sve što dobiješ, kao sadaku siromasima, podijeli, osim dva dirhema. Za njih kupi prsten i na njemu ugraviraj: „Allah se smilovao čovjeku koji zna svoju vrijednost.“

Molim Allaha da nam podari svijest o vrijednosti dijeljenja na Njegovom putu, o nužnosti čuvanja časti vjernika a posebno među njima onih koji su u teškom stanju, te razumijevanju da je Allah Opskrbitelj i da svjesnost o blagodatima kojima smo obasuti treba da prati i zahvala Njemu Uzvišenom.

Molim Allaha Milostivog da nas za naše milostinje nagradi i olakša nam da još više na Njegovom putu dijelimo.

Eldar-ef. Malkić

St. Louis Islamic Center “Nur”